Interdisciplinarnost urbanizma kao struke je neupitna. Po mom, to su skoro sinonimi. Upitno je, međutim, kad se razne osobe koje sebe smatraju toliko „renesansnima“ odvaže na izradu takvih složenih dokumenata, pa misle da nije potrebno kontaktirati lokalne vlasti, sociologe, prognostičare razvoja, pa čak ni arhitekte, jer su oni sami sebi dovoljni. Ako ih i kontaktiraju, to im je dovoljno za jedan gradić, pa će „copy-paste“ metoda riješiti probleme i ostalima. Iako urbanizam anticipra i sve drugo, progovorio bih nešto o komponenti arhitektonskih limita i definicija unutar tih planova.
Otkako je Le Courbusier sa kolegama uveo internacionalni stil i arhitekturu očistio od suvišnih detalja, stvorio je oblike koji su zapravo univerzalno primjenjivi, ali su možda ipak najprimjereniji mediteranu (ploha, svjetlost, terasa). Tu ideju ortogonalnosti i minimalizma preuzima kao postulat i „zagrebačka škola“. Postoji mnogo svijetlih primjera takve gradnje u Dalmaciji (Šegvić, Perković, Kovačić).
Naši su urbanisti u stvari nostalgičari. Ne razmišljaju progresivno, već bi najradije zaustavili vrijeme i primjenjivali detalje koji su se aplicirali i prije dvjesto godina, pa bi neboderima stavljali kose krovove. Izgubili su osjećaj za mjerilo. Bitno je u datom momentu učiniti najbolje što umiješ.
Planovi često zabranjuju velike staklene stijenke. Da li je najbolje što umijemo napraviti ponistru 100*140cm, sa drvenim škurama i s njega vidit samo dio Šolte, ili napraviti kliznu stijenku ostakljenu „low-E“ staklom i natkrivena AB istakom, sa aluminijskim profilom sa prekinutim termičkim mostom koji uokviruje horizont tako da cijela Šolta stane u njega, i da osjećaš more i u najdubljem dijelu stana? Planovi često uvjetuju kosi krov. Da li je najbolje što umijemo kosi krov sa luminarima od kupe kanalice (naši investitori to jedva čekaju i prodaju svaki milimetar pod tim krovom) kojem prijeti otpuhivanje pri svakoj malo jačoj buri, ili ravni krov sa fleksibilnim polimeriziranim bitumenskim višeslojnim izolacijama i inverzni ravni krov koji je manje napadan u prostoru i okoliš čini prozračnijim? Da ne govorimo o mogućnosti života na takvoj terasi, jer te blagost klime prosto vuče na to.
Tradicionalnim detaljima je mjesto u prošlosti, u konzerviranim naseljima koji o prošlosti muzeološki svjedoče i s kojima se trebamo ponositi, jer su nam preci bili gradograditelji koji su napravili kuće koje stoje već par stotina godina, i gradove po mjeri čovjeka. Ono što od njih moramo preuzeti to je način razmišljanja. Oni su slijedili organsku arhitekturu jer su gradili na kamenu, i njega su jedino i imali pa su gradili zidove sa naglašenom strukturom, koja je bila kompaktna od poda do krova u svojoj strukturalnosti. Beton je apstraktniji materijal koji daje ogromne slobode, ali mi ćemo od pretka naučiti da moramo raditi zidove, i njihovim kombiniranjem stvoriti prostore koji su okvir života mediteranskog čovjeka, i koji su kompaktni u svojoj apstrakciji. Preuzet ćemo zid kao stih i dvor kao refren, vrt kao fioret, a dodat ćemo veliko staklo kao stanku, pauzu u zidu, jer je i stanka dio muzike. Evo jednog primjera.
Priznati splitski arhitekt Frano Gotovac (1928-1991) bio je osoba snažne osobnosti i energije. Počeo je djelovati krajem 50-ih godina prošlog stoljeća, u periodu kad je devastacija prostora uzimala najviše zamaha, ali i kad je naslutio opasnosti arhitekture „pisane“ od strane izrađivača planova. Intezivno upozoravajući javnost, anticipirajući opasnost čijih smo posljedica danas svjedoci, pokušao je svojim primjerima usmjeriti stihiju u pozitivnijem smjeru. Jedan od takvih, kuća za odmor obitelji Pederin (1970) kod hotela Lav pored Splita, nazivao je ružnim pačem, jer se toliko razlikuje od svojih okolnih sestrica, no koliko god ju one brojem premašile, ipak je pače postalo labud i svojim ih bjelinama zasjenilo.
Frano Gotovac jedan je kratak period svog impulsivnog stvaralačkog života proveo u Omišu gdje je izgradio nekoliko višestambenih zgrada različitih tipologija. Jedna od njih je stambeni jednokatni niz na desnoj obali rijeke Cetine, preko puta starog grada. Kao sljedbenik moderne arhitekture objekt rješava ravnim krovom sa karakterističnom dominacijom dimnjaka kao simbolom okupljanja, tako bitnom oznakom Dalmacije. Uzima tipičnu boju kuća starog grada preko puta, gdje dominiraju svjetlo žute i tamno crvene kuće stare oko 150 godina. Balkon na prvom katu ostavio je bez zaštite od sunca , pa su vremenom stanari intervenirali i improvizirali nadstrešnice. Novo vrijeme promijenilo je zahtjeve stanara i sad se javlja potreba za dodatnom etažom. Generalni urbanistički plan obavezuje kosi krov, bez iznimke. Zamislite da se mora staviti kosi krov na hotel Marjan! Rastrgan između onog što moram po Planu, i onog što moram po osjećaju ipak na kraju poslušam nagon, i uz pomoć Društva Arhitekata Splita dobijem suglasnost da se objekt , unatoč planskim odredbama, može izvesti s ravnim krovom. Planovi bi trebali prepoznat iznimke, prebacit odgovornost za oblikovanje na arhitekte, i time skratiti procedure ishodovanja dozvola.
Međutim, zaista postoje situacije kad je kosi krov dobro rješenje, ali, kolege urbanisti, molimo Vas dajte nam slobode da mi to procijenimo i da gradimo naselja labudova 21. stoljeća!
