Samim tim što postojimo, našli smo se na putu vremenskog pravca, sazdanog od beskonačnog reda točaka-jedinica vremena. Mi živimo točku vremenskog pravca, i na nama je velika odgovornost da ga se držimo (držimo reda), inače će i prošle i buduće oči uočiti da se u ovo naše vrijeme dogodio neki poremećaj, te da naslijeđeni red nismo znali prenijeti.
Prostor je kategorija koja zahtjeva jako pažljiv, gentlemanski odnos prema sebi. U australskim muzejima pored osobito vrijednih eksponata piše „Touch with Your eyes only“, što bi se trebalo primijeniti i na prostor. Osvajati ga treba promišljeno, po starinskoj „tri put miri, jedan put kroji“. Prvo treba osigurati puteve da se kroz prostor može „teči“, a potom mikroprostore za različite vrste ljudske djelatnosti, od življenja, rada do zabave. Putevi bi tebali biti široki da zadovolje i kolni i pješački promet, a parcele tolike da oni koji na njima borave još uvijek osjete da su u prostoru, a ne sputani. I to su neke osnove urbanizma, koje se čine tako logične i jednostavne za slijediti. Na hrvatskoj se obali od Drugog svjetskog rata na ovamo, dogodilo veliko neshvaćanje te osnovne logike i sa posljedicama toga se mi danas suočavamo.
Slika s mora
Volim „čitati“ grad s mora. Volim po kupama vidjeti gdje je stara jezgra, po kampanelu gdje mu je trg, po plažama gdje su hoteli, po zgradama gdje je stanovanje. A tamo uz rub, po čempresima, gdje je groblje. Naši su gradovi postali , na žalost, nečitki. Prema moru treba okrenuti svoje najljepše lice. Uživam po maestralu vidjeti pun horizont jarbola. Za mnoge strane oči, kontakt s mora je prvi kontakt sa našom zemljom.
Svaka „đita“, npr. uz obalu srednje Dalmacije, za osobu koja se trudi razumjeti prostorne probleme, ima dva pola. U tom dualitetu pozitivan naboj čine bofori, mrkente, ciklone, austrougarske rive i svjetionici, borova smola i cvrčak, i tek pokoja kućica novijeg datuma. Negativan naboj čine tvornice na plažama, nabijene betonske strukture nelogičnog slijeda, naselja dogradnji i nadogradnji, pročelja svih duginih boja. Poželim tada ploviti, ali ne u trabakulu, već u vremeplovu.
Povratak
Htio bih skočiti tek pedesetak godina unazad, povesti krug stručnjaka i početi ispočetka. Dalmacija „Ab Ovo“. Radili bi ceste široke 10m , parcele od min. 600m2, kuće propisanih boja i materijala, ali veće oblikovne slobode, dovoljno parkinga da ceste služe za vožnju, a ne za probijanje između parkiranih auta. Stare bi jezgre i zaseoke zaštitili od rušenja i širenja te bi postale pješačke oaze…
Budući da vremeplova nema, da li je san rješenje? Da li turistima prodavati samo more, slike Dalmacije nekad i virtualnu Hrvatsku, ili se ipak da nešto učiniti? Siguran sam da je odgovor pozitivan. Ne smijemo dozvoliti da pogled iz grada na more bude ljepši nego sa mora na grad.
Budućnost
Treba potaknuti kolektivnu svijest da želimo i možemo biti bolji. Momentalno je cijela obala u fazi „urbaniziranja“, ali samo u smislu da se sporo i masovno donose urbanistički planovi koji će donijeti red u prostor. Možda i hoće u neke nove zone, ali zadržimo se na pitanju šta sa postojećim devastiranim predjelima. Dovoljno su legalna da se ne ide u drastična rušenja, ali nedovoljno skladna da se njima ponosimo. U redu, velike tvornice su počele padati pod bagerima, veliki kompleksi ustupaju mjesta investicijama državnog značaja, ali tko će mariti za malog čovjeka? Za njegove neožbukane blokete na teraci i do pola posložene gredica za slijedeći kat (što tako stoje godinama), obitelji sa šest auta u kući bez garaže i okućnice? Oni su tako navikli, prihvaćaju te probleme kao i ostale životne nedaće i naučili su živjeti s njima.
No netko savjestan treba im ukazati na problem i pružiti ruku. Država i grad moraju animirati pučanstvo. Hrvatska Gospodarska Komora već ima konkretnih poteza u tom smislu, i to je za svaku pohvalu. Na arhitektima bi bila velika zadaća naći tehnologiju rješenja. Evo prijedloga nekih metoda:
- Pronaći neku zonu npr. Mlija u Omišu , i na njoj kao oglednom primjeru pokazati da se može popraviti njena slika sa mora. Formirati grupu stručnjaka koji bi analizirali sve prostorne probleme, kategorizirali ih, napravili financijske studije
- Grad preuzima rješavanje infrastrukture, dovršava sve planirane ceste, a postojeće sanira sa interpolacijom što većeg broja parkirališta
- Korigirati postojeće projekte objekata u toj zoni da se kuće dovrše skladnije nego su zamišljene. Propisati nekoliko mogućih boja fasade, materijale i način slaganja kamena, vrstu škura , vrstu tende. Ukopati sve instalacije i postojeće električne stupove maknuti. Ubaciti novu, modernu javnu rasvjetu.
- Sve slobodne zone i okućnice maksimalno zazeleniti visokim raslinjem. Organizirati akciju „najljepši gradski vrt“ i dati nagradu za najboljeg
- Organizirati kredite, dijelom nepovratne, što je Gradu u interesu jer će mu slika sa mora bit prihvatljivija, što povlači za sobom razne druge dobiti.
- Nasipanjem dijela obale napraviti novu rivu i tako formirati novu kontaktnu zonu, koja zaklanja onu staru , nepopravljivu, sa prodorima do bisera koji su vrijedni hvale. Organizirati natječaje za takve veće zahvate da se dobije veći broj kvalitetnih rješenja.
Sve druge ideje su dobrodošle. Kad bi se uspjelo, ne bi stajali nad fotografijama uzdišući za starim vremenima, već bi prenijeli oplemenjeno naslijeđe onima koji u vremenu i prostoru nastupaju poslije nas.
